U kontekstu trenutke krize u odnosima Zapada i Rusije u vezi s ukrajinskom krizom i mogućom odlukom Vladimira Putina da pokrene invaziju na Ukrajinu, ugledni britanski list The Economist ističe da je politika Njemačke u tom smislu neodlučna, ali da se stvari postepeno počinju mijenjati.

Dok je kamera uživo prenosila izlaganje njemačkog admirala Kaya Achima Schonbacha pred publikom u think-tanku u Delhiju, on nije znao da se sve bilježi, ali je ubrzo saznao. On je tom prilikom rekao da Vladimir Putin ne samo da želi poštovanje, već ga “vjerovatno i zaslužuje”. Dodao je da bi Zapad trebao regrutovati Rusiju kao saveznika protiv Kine, što bi on, kao “vrlo radikalan rimokatolik”, pozdravio, piše The Economist.

Jedan viralni video i javna bruka kasnije su natjerali Schonbacha da se povuče. Brzina njegovog odlaska pokazala je da njemačka vlada neće tolerisati takve komentare kada se nazire ničim izazvan ruski napad na Ukrajinu. Ipak, mnogim stranim promatračima admiral je samo izražavao blage osjećaje prema Rusiji, koji su široko rasprostranjeni među njemačkim donositeljima odluka. Ukrajinski ministar vanjskih poslova rekao je da odbijanje Njemačke da njegovoj zemlji pošalje oružje “ohrabruje Vladimira Putina”. Supruga bivšeg ukrajinskog predsjednika predložila je bojkot njemačkih automobila. S druge strane, njemački saveznici u NATO-u bili su oprezniji, ali mnogi su pokazali frustraciju dok su strani mediji bili brutalni.

Odbijanje Njemačke da prihvati naoružavanje Ukrajine odaje pogrešno razumijevanje koncepta odvraćanja. Uprkos pozivu svojih saveznika, do sada je odbijala odustati od Sjevernog toka 2, dovršenog, ali još ne puštenog u rad podmorskog plinovoda iz Rusije u Njemačku, koji Rusiji pruža izvoznu rutu koja zaobilazi Ukrajinu i time joj umanjuje utjecaj i oduzima prihode. Za to su posebno krivi Socijaldemokrati (SPD), koji predvode njemačku koalicijsku vladu. Kritičari špijuniraju stranku prepunu Putinverstehera (simpatizera Putina), koji su nostalgični za danima hladnoratovske Ostpolitike, kada su se zapadnonjemačke vlade predvođene SPD-om otvorile prema istoku. Mnogi njemački političari zadržavaju ideju da evropska sigurnost zahtijeva ruski pristanak. To je rekao i kancelar Olaf Scholz.

Ipak, uz sve to, malo je dokaza da je Njemačka popustila tamo gdje je to važno. Vlada je u potpunosti saglasna s evropskim konsenzusom da će svaka daljnja ruska vojna agresija na Ukrajinu imati “ogromne posljedice”. Transatlantska diplomatija otkrila je razlike u vezi s tim koje sankcije uvesti ako Rusija nastavi zacrtanu politiku, ali to je za očekivati ​​jer se izloženost zapadnih zemalja ruskoj ekonomiji razlikuje. Odgovarajući prošle sedmice na pitanje o gasovodu, Scholz je rekao da će se o svemu tome morati razgovarati ako Rusija izvrši invaziju. Njegovi zeleni koalicijski partneri bili su još jasniji. Malo ko zamišlja da će Sjeverni tok 2 biti pušten u rad ako Rusija izvrši invaziju.

Najveći problem je politički, tri stranke u novoj njemačkoj “semafor” koaliciji vidljivo su podijeljene u odnosu na Rusiju, a Putinova agresija osigurala je da njihove razlike budu testirane ranije nego što su se nadali. Koalicijske prepirke zahtijevaju vodstvo. Međutim, Scholz, šutljiv tip koji zna biti nejasan i apstraktan kada govori, dopustio je određeni stepen kakofonije. Također nije pokušao pripremiti njemačke birače za iskušenja koja bi mogla doći ako situacija eskalira, od vrtoglavih cijena energije do priliva izbjeglica.

“Možda je donijela ispravne odluke, ali ova vlada ima užasan komunikacijski problem”, kaže Stefan Meister, povjerenik za Rusiju u njemačkom vijeću za vanjske poslove.

To se proteže i na međunarodnu scenu. Usporedba s Angelom Merkel, Scholzovom prethodnicom, dosta govori. Kada je Rusija anektirala Krim 2014., Merkel je pozvala 28 država članica EU, uključujući simpatizere Kremlja poput Mađarske i Kipra, da uvedu sankcije.

Činilo se da Merkel također uživa Putinovo poštovanje, iako je počela prezirati njegove laži. Razgovarala je o Ukrajini i istočnoevropskoj sigurnosti s ruskim predsjednikom mnogo puta tokom posljednjih mjeseci na vlasti. U svojih sedam sedmica Scholz je to učinio samo jednom, uprkos hitnim okolnostima. Putin sada radije razgovara sa SAD-om nego s Evropljanima, ali mu se ni prilike ne nude.

Nedosljedna, dvosmislena Njemačka potkopava kredibilitet Evrope i ide na ruku Kremlju, tvrdi Meister. Merkel je saznala da se lakše suočiti s ruskim prijetnjama ako Njemačka predvodi odgovor Evrope. To je lekcija koju njen nasljednik možda neće moći izbjeći, ali za koju je dosad pokazao malo interesa.