Tema koju obrađuje sutkinja i dopredsjednica VSTV-a u prošlom mandatu Ružica Krešić – Jukić je  analiza  znanstvenog  rada od 2015. godine pod nazivom: “EKSPERIMENTI NA LJUDIMA KAO ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI: OD NÜRNBERŠKOG MEDICINSKOG SUĐENJA DO PREDMETA PFIZER.”, od strane  Dr. Sunčane Roksandić Vidlička – Vinko Galiot, mag. iur, čiji znanstveni rad je jako dobar i daje odgovore na pitanje pristajanja ili ne pristajanja  na eksperiment tj. Eksperimentalno cjepivo, kao što je to slučaj sa cjepivima protiv Covida 19.

Piše: Sutkinja Ružica Krešić – Jukić, dopredsjednica VSTV-a u prošlom mandatu

U ovom znanstvenom radu  povezuje  se  nürnberško „medicinsko“ suđenje s postupkom protiv vodeće farmaceutske korporacije Pfizer za provođenje fatalnih eksperimenata nad djecom u Nigeriji.

Ono što je interesantno da  rad promišlja mogućnost kaznenopravnog tretmana ovih zločina počinjenih u sprezi multinacionalnih korporacija, državne vlasti i političkih elita kao zločina protiv čovječnosti.

I dok su  nacistički „medicinski“ zločini predstavljali  najekstremniji oblik masovnog eksperimentiranja nad civilnim stanovništvom, za „moderni“ kontekst kriminalnog eksperimentiranja na ljudima svojstven je proboj novih aktera i primat novog interesa – onog ekonomskog.

Suđenje nacističkim liječnicima od neizmjernog je utjecaja i za medicinsko pravo, pravo ljudskih prava i bioetiku. Problematizirajući odnos ovih disciplina, Nürnberški kodeks predstavlja „vezivno tkivo te tri discipline“, kada je rođena moderna bioetika.

U vrijeme epidemije ebole u zapadnoj Africi, Međunarodna zajednica  usvaja Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda 2014. godine na kojoj  su  pojedine  države, poput Kanade i Japana, istaknule da su pružile ili će pružiti pomoć u vidu eksperimentalnih cjepiva i lijekova protiv ebole.

U ožujku 2015. godine, godinu dana nakon izbijanja epidemije, počelo je ispitivanje cjepiva protiv ebole u zapadnoj Africi u okviru treće faze kliničkog ispitivanja lijeka nad većim brojem ispitanika.

Gorak okus stoljeća kršenja temeljnih ljudskih prava ljudi podvrgnutih istraživanjima, poziva na oprez!

Poučeni povijesnim iskustvom,  potrebno  je  ponovno ukazati kako plemenita želja za suzbijanjem teških bolesti ne smije biti ostvarena kršenjem temeljnih prava subjekata istraživanja, bez obzira koristi li njima samima samo istraživanje ili ne, odnosno bez obzira radi li se o terapeutskom istraživanju, kao što je slučaj s ispitivanjem cjepiva protiv ebole, ili neterapeutskom.

Kako i epidemija teških bolesti, kako je utvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, može predstavljati prijetnju miru i sigurnosti čovječanstva, nužno je osigurati da se nastojanja suzbijanja tih bolesti kroz eksperimentiranje nad ljudima ne prometnu u drugu prijetnju miru i sigurnosti čovječanstva – zločin protiv čovječnosti. Negacija temeljnih prava kroz kriminalno eksperimentiranje više ne bi bila vršena u ime zločinačke ideologije, kao u nacističkoj Njemačkoj, nego u ime očuvanja mira i sigurnosti čovječanstva.

Da globalizacijom i eksperimenti na ljudima dobivaju globalnu dimenziju pokazuje i predmet „Pfizer“ u kojem se postavilo pitanje odgovornosti jedne od najvećih multinacionalnih farmaceutskih kompanija zbog provođenja nedopuštenih medicinskih eksperimenata u Nigeriji bez pristanka subjekata, ali uz odobravanje tamošnjih javnih dužnosnika i službenika.

Kako i svjedoči navedeni citat iz predmeta „Pfizer“, kriminalni eksperimenti izvršeni od strane Pfizer evociraju nacističke zločine i aktualiziraju pitanje eksperimentiranja na ljudima kao zločina protiv čovječnosti. Upravo takvi slučajevi iznova stavljaju pod povećalo sumnje pojavu novih cjepiva i potrebu za njihovim testiranjem na ljudskim subjektima. Pfizer nije izoliran slučaj – istraživanja u zemljama u razvoju postala su trend nakon što su razvijene države u kojima su sjedišta farmaceutskih korporacija koje provode istraživanja postrožile regulaciju.

Nacistički užasi nisu bili dovoljna opomena koja bi spriječila nekonsenzualno podvrgavanje ljudi eksperimentima. I nakon suđenja Brandtu i ostalima za eksperimente provedene nad ljudima nevrijednih življenja, vršeni su brojni eksperimenti provedeni od strane samih država podvrgavanjem onih manje vrijednih življenja nekonsenzualnim i često fatalnim eksperimentima. Kako predmet „Pfizer“ pokazuje, modernizam je doveo do stupanja na scenu kriminalnog eksperimentiranja nove aktere – multinacionalne farmaceutske kompanije, te otvorilo pitanje njihove odgovornosti i povezanosti s organima vlasti u državama u kojima provode eksperimente.

Osoba koja počini djelo koje predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu je odgovorna te podliježe kazni; činjenica da domaće pravo ne predviđa kaznu za čin koji predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu ne oslobađa tu osobu odgovornosti po međunarodnom pravu; okolnost da je netko počinio djelo koje predstavlja kazneno djelo po međunarodnom pravu u svojstvu predsjednika države ili dužnosnika vlade ne oslobađa ga odgovornosti po međunarodnom pravu; ako je osoba djelovala u skladu s naredbama vlade ili nadređenog ne oslobađa je odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uvjetom da je moralni izbor bio moguć.

Prilikom  Nürnberškog Medicinskog suđenja– zločina protiv čovječnosti   u završnoj  riječi  tužiteljstvo je jasno ukazalo kako je upravo nepostojanje pristanka ljudi na eksperiment bila okolnost koju je samo tužiteljstvo smatralo krucijalnom i determinirajućom za odgovornost optuženih liječnika, jer je  najosnovnije  pravilo medicinske etike i ljudske pristojnosti da subjekti eksperimenta volontiraju nakon što su obaviješteni o prirodi i opasnostima istraživanja. Ovo jasno odvaja granicu između kriminalnog i nekriminalnog.

Zabrana istraživanja (eksperimentiranja) bez informiranog pristanka, explicite priznata Nürnberškom presudom, u Nürnbergu je započela svoj prodor u međunarodno običajno pravo, a što ćemo nastojati dokazati i u nastavku.

Ističući nužnost pribave informiranog pristanka kao obveznog preduvjeta za provođenje neterapeutskog istraživanja te naglašavajući kako znanstvena valjanost istraživanja ne umanjuje odgovornost liječnika ako je istraživanje provedeno bez pristanka, mišljenje je učinilo značajan iskorak u afirmaciji ljudskih prava zaključkom kako je „poštovanje prava [ispitanika, op. a.] i morala jednako važno za dobrobit čovječanstva kao i medicinski i znanstveni napredak“.

Citat ne gubi na aktualnosti niti danas, budući da se još uvijek pojmovima poput: „dobrobiti čovječanstva“, „društvene korisnosti“, „javnog interesa“ nastoje opravdati zločini počinjeni u ime znanosti te ekskulpirati njihovi počinitelji. Interesantno je i tumačenje Gustava Raidburh , koji je označio slijedeće načelo pravnog pozitivizma: „Kada je stupanj nepravde u domaćim zakonima toliko značajan i nesnošljiv do razine da ti zakoni ne predstavljaju pravo, isti se ne bi se trebali smatrati obvezujućima.¨“

Zakon o zaštiti prava pacijenata (Patientenrechtegesetz) stupio je na snagu 26. Veljače 2013. godine te je pobliže utvrdio sadržaj informiranog pristanka koji je reguliran u § 630d (Einwilligung) Općeg građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch in der Fassung der Bekanntmachung vom 2. Januar 2002 (BGBI. I S. 42, 2909; 2003 I S. 738), das durch Artikel 16 des Gesetzes vom 29. Juni 2015 (BGBI. I S. 1042) [dalje: BGB].

Stajalište uglednih pravnika od prije više od jednog stoljeća o nužnosti davanja primata pravima pojedinca nad interesima znanosti i društva u cjelini također treba biti ocjenjena kao intelektualna hrabrost.

Medicinska istraživanja u svakom slučaju moraju biti isplanirana, etički odobrena i strogo nadzirana. Informirani pristanak pacijenta je conditio sine qua non svakog istraživanja.

Odstupanje od apsolutne nužnosti pribavljanja informiranog pristanka pri provođenju medicinskih istraživanja dovest će i do njezine neprihvatljivosti državama koje, primarno zbog povijesnog iskustva, pokazuju osobit senzibilitet glede ovog pitanja.

Najznačajniji prijepori tiču se upravo odstupanja od pribavljanja informiranog pristanka za provođenje istraživanja, koji se smatra, prema Nürnberškom Kodeksu, apsolutno nužnim preduvjetom za provođenje svih vrsta istraživanja.

Pacijenti često žele primiti eksperimentalni lijek kada drugo liječenje ne pomaže. Podjela na terapeutska i neterapeutska istraživanja naišla je na izrazito široko prihvaćanje u zakonodavstvima europskih zemalja, dok je u SAD-u uglavnom žestoko kritizirana.

Bioetička konvencija i Opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima navodi da se odbijanje  osoba da sudjeluju u istraživanju mora poštivati. Pravilo je  da se medicinski zahvat može izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi, kojoj su prethodno pružene odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima, izričito i konkretno dala svoj slobodan pristanak koji može povući u svako doba.

Član. 22 st. 3 Rimskog Statuta 128 jasno navodi da primjena i tumačenje prava mora biti sukladna međunarodno priznatim ljudskim pravima. Ženevska deklaracija pruža odgovor na pitanje kako riješiti koliziju interesa pacijenta i interesa društva i znanosti koja kaže: „najvažnija će mi briga biti zdravlje i život mojegapacijenta.“ Također, Kodeks medicinske etike i deontologije u svom čl. 6 regulirajući biomedicinska istraživanja navodi kako „dobrobit pojedinca ima prednost pred interesima znanosti i društva.“

Masovni eksperimenti provedeni od strane Države nakon Medicinskog suđenja po završetku Drugog Svjetskog rata pa sve donedavno, ukoliko je pravosuđe i šutjelo na nedopušteno eksperimentiranje na ljudima,  nikada nisu prestali.

Znanost je napravljena da služi ljudima, a ne da ljudi služe znanost!

Ljudska bića, bez obzira na rasu, spol, obrazovanost, siromaštvo ili bogatstvo, kao i bili oni zdravi ili ne imaju pravo kontrolirati svoja tijela i svoje liječenje bez rizika da će im istraživači  nanijeti štetu!